četvrtak, 19.05.2022.

želim mir,
duša više nema snage da postoji.
duša nesretna.
želim mir,
u kojem ću pronaći put,
da postojim,
da ima smisao,
da pođem,
da nađem snage,
za što,
za sreću ove duše nesretne.

| 19:27 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |

Držim sva pitanja i odgovore u svojoj glavi
Glavi
Sa kojom se borim
Ali ne čujem,
Ne čujem ni svoje disanje
A opet mislim,
Mislim da ima smisla
I da smisao je sve
Koji daje lažnu nadu ovom postojanju
Ponekad besmislenom a tako smislenim
I što sad
Koji korak da napravim dalje
Da se nepotepnem unazad
I zauvijek padnem





Želim da ti čujem glas,
glas koji dugo nisam čula
osjetila,
osjetila tvoj dodir,
odavno zaboravljen,
osjećam
da mislim zapravo da nije to ni bitno,
nije bitno
kao kasni sati u kojima smo razgovarali
o svemiru, o životu.
bitni,
bitni smo mi
mi koji smo tu,
tu da pronađemo svoju volju,
za koju nismo sigurni da postoji,
kao što nekad,
nekad postojali smo mi,
odavno zaboravljeni.





Želim reći tako mnogo riječi,
riječi koje iz mojih usta ne izlaze,
riječi koje blokiraju mozak
da ne razmišljaju pametno,
izgubila sam se,
možda sam i željela da me rijeka nosi,
da me nosi,
da me odnese
u puteve života koje zapravo ne poznajem,
ali puštam,
puštam da vodiš me ti,
a ne znam,
ne znam
gdje želio si,
gdje žeilš me odvesti.
Mnogo puta sam htjela napustiti,
izbijeći taj put koji ne poznajem
ali pustila sam da vodiš,
vodiš me ti,
u bujicu rijeke,
rijeke kojoj ne znam put
u kojoj dopuštam da vodiš,
vodiš me ti!





Da ti pričam nebi mi vjerovao,
ipak si navikao da šutim
a sad,
a sad bi ti rekla tisuću riječi
kojima nikad nebi bilo kraja
a nemogu,
nemogu,
ipak ne čuješ me,
ne čujem ni ja tebe,
razdvojili su nas
kao da nismo bitni,
važni
da pišemo priču svog života
kojeg ionako nismo znali da živimo,
ali mogu,
mogu ti reći da mi nedostaješ,
kao što mi dosad nedostajao nisi,
opraštam ti,
opraštam sebi,
opraštam opraštaštanju
koje stvorilo novo postojanje želja
koje želimo mi,
da obriše sve što je nekad bilo
za neko novo bolje sutra
za nešto što će opet biti
za koje živjeti ćemo mi,
neki novi,
neki novi svijet,
neko novo jutro
u kojem smo postojali,
postojali mi,
mi tako važni,
a tako nevažni.
Možda u nekoj novoj sekundi života,
možda nas više ne bude,
ne bude na mapi ovozemljskog života
kojom želimo pronaći naš put.
Ali ipak samo ti želim reći da mi nedosaješ
kao što mi nikad nedostajao nisi.






Razmišljam,
da li sam,
da li si,
da li smo,
pogriješili.
Ubrzali proces koji te je čekao,
životno iskustvo koje je čekalo mene,
možda smo skratili priću,
priču,
koju nam je teško shvatiti sad
kad ne držimo sve konce u rukama,
možda,
možda je vrijeme da odigraju netko drugi ljudi
poteze za koje ne znaju ni oni sami,
a mi..
a mi smo tu da otplešemo nalijepše stihove,
stihove koje nas slijede,
ali nismo,
nećemo biti njihove marionete.
nemoj,
nemoj samo da te dugo čekam,
kao što čekam sebe,
tebe,
budućnost koju zapravo
u stihu ne pozajem
a mislim da znam.
ali ti si, ti si ovdje u srcu mom,
kojeg ne mogu da izgubim
u stihu kojem ne želim da me zaboravim,
tu sam za tebe,
za nas,
koji smo postojali,
u nadi da nas ne zaboraviš.





Da li sam pogriješila što sam isforsirala tvoj dolazak ovdje,
iako i sam si znao što te čeka,
odvdje,
očekuje.
Ne znam,
i ja se pitam,
bio si pristan
a tako odsutan,
da postojiš u mom životu,
koji i ja ne znam da živim.
Osvrćem se na tebe, da sve si mi ti,
ti koji postojiš,
negdje uj mojoj glavi,
za mene,
koja lažem se,
vjerujem u nešto,
a opet pitam se
što okrećeš leđa kao vjetar u ranu zoru
dozivajući kišu,
suze,
koje same neće isplakati se...





Pokušavam da povjerujem u ono,
ono što ne želim da povjerujem,
sve na svoje dođe
a ti meni nećeš,
možda te toliko želim da te opravdam sebi,
da te shvatim
više nego što ćeš ti razumijeti sebe
ali vidim,
vidim da ne želim da to prihvatim,
možda želiš da te izgubim,
otjeram,
pitam se?
ponekad zbog čega?
Zbog čega sam ti toliki stranac,
a ipak tako sam te prihvatila takvog što jesi,
kakvog sebe zapravo ne prihvaćaš,
od kojeg od sebe bježiš
a s takvom voljom da te razumiju,
da razumiješ samog sebe
kojeg poznaješ,
kojeg si izgubio u pogledu riječi
da ih priznaš,
priznaš meni,
kojim smatraš da si vrijedan da me izgubiš,
u tišini,
tišini riječi koje ne poznaješ.
Ali možda,
možda kasno je za sve,
kad već sat je otkucao
sve svoje sekunde
za koje je postojao.





Vidjela sam te,
danas,
želim ti reći,
reći da..
danas sam bila tako sretna,
ili su sreću izabrale moje riječi,
koje su nekad postojale,
imam,
imam osjećaj da nisi više,
više onaj što jesi,
kakvog sam te poznavala,
kao dva stranca,
sjedili,
sjedili smo mi,
dodirijavući ruke kao
ruke koje su nekad postojale,
ruke koje su me izdale,
šutim,
pravim se kao luda,
kao mi,
kao što si me izdao ti,
a za izdati nisi bio vjeran
ili ipak, nisi ili možda ja nisam sigurna više u to,
u što da vjerujem,
u što da povjerujem,
mora da je ljubav,
koju sam zaboravila da cijenim,
koju sam odlučila da zaboravim,
pitam se kako,
kako kad srce je odlučilo da zavoli,
srce čisto
ali svjesna sam da više nikad neće biti isto.
puštam te,
i osuđujem sebe,
na svoj kraj,
kraj koji je završio svoje postojanje,
postojanje tebe,
postojanje mene,
postojanje nas,
koji smo nekad,
nekad davno bili tu..





Razumijem,
ili bar pokušavam,
previše daješ svoju dušu
u nešto,
nešto što nikoga nije briga
da postoji,
mislim,
postoji, tu je dok njima svima dobro je,
a ti,
ti kao glavna crna ovca,
mračiš,
mračiš istinu
koju nitko ne želi da prizna,
razumijem da te boli,
ali shvaćajući to nešto,
zaboravljaš svoj život
koji postoji,
u kojem životu smo mi,
neki novi novi glumci
koji stvaraju neku novu istinu,
iskreno ne želim da zaboraviš ono što jesi,
jer bez toga to nebi bio ti,
nebi bio ti,
kakvog sam te upoznala,
zavoljela,
ali želim da shvatiš
da sad smo mi,
mi smo jedino bitni
a ne,
a ne oni..





Snažna, a opet tako slaba,
ozbiljno neozbiljna
agresivno destruktivna
nemilosrdno ranjiva
glasno energična
hrabro dominantna
opako uvjerljiva
disciplirano teška,
teška možda za shvatiti,
a opet tako
jednostavna za zavoljeti,
usrećiti,
onom koji shvaća,
koji razumije,
koji želi,
želi da je upozna i prihvati
baš onakvu kakva ona je,
da je ne mijenja
jer ona,
ona će biti bolja nego što zapravo je
onome koji zaslužuje da,
da dobije njezinu najbolju verziju
sebe, njega,
njega koji promatra.





Čekam,
pitam se što?
Tebe?
Opet?
Po koji put?
Da ti povjerujem,
da te iščekujem.
Sve više što odgađaš
da me vidiš,
da me pogledaš,
to više me udaljavaš,
od mene,
od tebe,
kojeg sam te poznavala
ne tako davno,
ali dovoljno davno
da te zaboravim
bezobzira koliko zvuči nemoguće.
Možda je moguće,
pitam se ali ipak..
Ipak,
nemoguće je da mi toliko
nedostaješ,
isto,
Isto koliko je nemoguće isto potrebno da ti povjerujem,
i zaboravim,
zaboravim na sebe,
ali ovaj put sam odlučila
da ne želim,
mislim,
opet mislim
da želim sebe staviti na mjesto,
prije tebe,
ovaj put,
zadnji put.









Ponekad,
ponekad se pitam da li ispaštam zbog svojih grešaka,
a opet isto tako sama sebi kontradiktorno postavim pitanje.
Zašto?
Zašto svoje akcije smatram pogreškama?
Možda, opet možda
želim da opravdam sebe,
sebi samoj.
Možda,
možda jer osjećam se loše,
da li to znači da pogreška,
a pitam se onda opet zašto?
Zašto, vječito pitanje zašto?
Svjesna sam pogreške,
koju u svojoj glavi smatram
ali ponekad nemogu da odolim,
samoj sebi
iako svjesno ću izjedati samu sebe
i tako u začarani krug
iz kojeg izaći,
zvuči nemoguće ali zapravo je moguće
samo trebam pobjediti samu sebe,
onu koja nisam ja,
ili možda jesam,
vječita borba misli.





Vjerujem,
čujem
a ne čujem,
kako da ti kažem da ti vjerujem
kad više ne vjerujem,
bila sam uporna da slomim tvoje riječi,
tvoja djela ili bolje rečeno nedjela,
u onda djela u koja si me uvjeravao da ti povjerujem
u ono što nebi i sama povjerovala ja,
zapravo nisu ni bitna
kad sam ja,
samo , samo bila sam željna da shvatiš mene,
koja je željna da shvati tebe,
a da ne sumnjaš u mene,
kao što ja sumnjam u tebe,
oprostila sam ti,
ali pitam se što ja tebi trebam oprostiti
kad nisam sigurna, ali osjećam.
osjećam da nam je život podijelio krive karte i da nas testira,
možda sam bila nepravedna,
kao što si i ti,
ali pitam se
da li ima smisla da si dalje lažemo dušu?

svemire, pokaži mi put i otvori mi svoje karte,
a ja ću biti tu da sumnjam.
da ostanem, da promijenim grad, da promijenem sebe i pronađem svoj put.
a ti, ti sumnjaj u sve što osjećam, što govorim, a sve što se dogodi ti ostani gdje si sad
ali ja ću promijeniti sebe i promijeniti svoj put
jer daljine su slijepe
na kojima u tišini
nikad neću pronaći svoj odgovor
koji moju dušu
tišti.







opet, mislim i razmišljam o mislima,
a misli kao da jedna za drugom prolaze
iako pokušavam da ih zadržim
bilo lijepe bilo ružne
više mi nije važno kakve su
bitno da su tu,
da ih uhvatim
ponekad i zapišem,
svojevoljno
i vratim se svom svijetu s malo boje
koji će mi izazvati radosti,
radost duše koje sam izgubila
uključivši se u ovaj,
ovaj mračan,
neobjašnjiv svijet,
svima poznat a nikome razumljiv.

želim,
želim da osjećam,
da se opet osjećam živom,
iako živa sam,
udišem,
vidim,
okusim,
osjetim,
i zamišljam sve što mogu da zamislim.

i tako,
pronalazim se,
i pronađem se,
ali ponekad se izgubim u svim tim mislima
no.. ipak
ipak tu sam,
tu sam da pronađem u svemu smisao.
smisao,
koji je oduvijek tu, kao stranac
koji ocrtava svoju tišinu,
koju nemogu da čujem.

ali,
ali nisam mogla dugo da izdržim,
da ne pogledam buku
za koju ne znam odakle dolazi,
doziva znatiželju koja mi
odvlači pogled,
da pogledam kroz prozor
kroz koji rijetko pogledam,
ali osjećam da čujem,
čujem kapi kiše koje plešu svoju ples,
dugo tako nešto lijepo nisam čula
kao da mi teku venama,
neki razigrani bijeli leptiri,
čije postojanje u mojim mislima je u zaboravu nestalo,
nisam ih dugo vidjela ali to ne znači da ne postoje.
dugo nisam tako nešto savršeno osjetila,
ali se izgubili su se zajedno s mojim mislima
s mislima s kojim se sa sobom borim..

prestalo,
prestalo je..
ali ja sam ostala tu tvrdoglava da shvatim,
da ne prestanem da postojim,
da osjećam, da čujem..
dok se sa sobom borim
dok ne čujem neki novi stih koji će me vratiti u život.






U pokušaju želje da shvatim,
da razumijem sebe, izgubih se.
Izgubih se na putevima raznim,
na kojim u pokušaju
upoznajem samu sebe koju zapravo ne poznajem,
a ipak mislila sam da da sam to ja,
ja koja postojim, baš kao i ti.
no reci mi, reci mi kako,
kako da si prešutim istinu,
kako da sama sebe slažem,
ne mogu,
mogu,
vječita borba misli,
hajde reci mi, kako
kako onda da povjerujem
u šarene laži u koje više ja i sama ne vjerujem
ili ipak možda da se prepustim ovom nepostojećem vremenu
koje će isčeznuti zajedno s sjećanjima,
ocrtavajući tragove riječi 'bilo jednom davno'...





Previše sam dopustila samoći,
željama, mislima...
da se isprepletu među moje kosti,
da mi se uvuku u ovu kožu nemirnu
koja će ionako s vremenom izblijediti,
istim putem istrunuti u ljepotu svemira
koji će i dalje nastaviti da postoji.

Stopiti će se s zemljom, s ovom prirodom
s kojom smo ionako jedno,
i što onda,
i što se onda uopće usuđujem da opteretim ovo svoje tijelo jedino,
odakle mi hrabrosti?

jednom,
jednom uopće to više neće biti bitno,
a ja,
a ja ću i dalje postojati,
možda ne u istom obliku
ali uvijek ću biti tu,
na ovom svijetu
na kojem kazaljke nikad neće odbrojati svoje vrijeme,
svoje minute, svoje sekunde..
jednostavno ću odlepršati s daškom vjetra
kao snijeg u rano proljeće
dočekivajući svoje ljeto
u ranu jesen,
zaboravljajući zimu koja slijedi...





Slušam,
slušam riječi
nijemog jezika koji zapravo ne postoji,
možda,
možda sam ga izmislila ja,
a možda i nisam
a možda samo,
samo pravim se da razumijem odgovore koje mi daje,
ipak mislim da znam sve
a zapravo ne znam ništa,
nije da ne znam ništa
samo ne razumijem
kako,
kako da upotrijem
kako da ih shvatim
kad izgubih se na ovim raskršćima
puteva svojih misli,
svojih riječi kojima ne znam pravi put.





Zar ja trebam da sumnjam u sebe i u svoje mogućnosti,
mislim da sam si već dokazala i više nego što je potrebno,
samo,
samo pitam se odakle mi inspiracija, pošto sam ja navikla da šutim i promatram
u vrtlogu svojih misli,
da ugasim i gasim svoje misli jer inače kako da ih posložim,
možda se bojim redoslijeda riječi na koje ću riječi upotrijebit,
jer svaki redoslijed ima svoj slijed,
tako i značenje,
no ipak nisu,
nisu riječi krive,
a nisu ni misli,
a tko je onda kriv? zar ja da budem kriva?
pa iskreno ne pada mi napamet,
ja nisam riječi,
ja nisam misli,
tko onda da bude kriv,
možda... moja,
moja cijelina,
a kome da bude kriva?
Zašto si stvaram krivnju
kad krivnja nije zaslužila to,
a nitko nije zaslužio moju krivnju.
I to je to.





Samoća,
tišina misli,
tišina misli koje nikad tihe nisu bile,
jednostavno samo su se izgubile
u pokušajima da shvate,
da shvate same sebe,
i da tu se ugase,
da zadovolje put svojeg postojanja
no, ipak
preglasno su urlale na putevima života
od želje,
od želje da u želji izgore,
da se ostvare,
ali ipak,
ipak su se izgubile
od lažne nade postojanja svoga
za postojanje nekog drugog
nekoga lažnog,
njezinoga.






Iznenađena sam,
svakim novim danom,
svakim novim korakom
svim situacijama,
svim događanjima,
u koje sam odlučila da ne sumnjam.

S razlogom su tu,
razlogom kojim ja i dalje pokušavam da shvatim.
Ili možda bolje razlogom koji ja trebam da prihvatim,
a kako da prihvatim nešto što ne znam,
ili bolje rečeno ne razumijem.

Kako da shvatim ili prihvatim misli koje nisu ja,
a možda ja nisam svoje misli,
možda su samo usmjerenje,
uvjerenja,
ali prema kuda, prema čemu,
na koji put me vode?

Kako da ih promijenim,
kako da ih usmjerim,
na pravi odgovor puta,
a kako da znam koji je njihov put,
kad ja i sama ne znam
koji je zapravo moj put?!






Što?
Što da ti više kažem,
kad znam odgovor na sve.

Puštam,
puštam te da vidim do koje granice ćeš ići,
da izigraš me.

Dragi moj, ti ne znaš,
ti ne znaš da ja ovu igru igram bolje nego ti,
možda te iskustvo vodi,
ali ovaj put sreća je na mojoj strani.

Znaš,
znaš. igra je u očima promatrača, a ne igrača.
Igrač je previše zaluđen da je odigra kako treba,
dok promatrač vidi i pronađe sve one odgovore što je tražio,
jednostavno ga snađu iliti ga pronađu,

E dragi tu je moja prednost,
kao promatrač držim svoje karte
no zapravo je pitanje kako ću ih ja upotrijebiti?!

Možda,
ipak možda da te pustim da misliš da držiš sve konce u rukama,
dok ja u glavi pohvatam svoje
i učinim možda bar jedan pravi korak
za koji nisam sigurna da bih ga i sama napravila.


Ne znam, previše se pitanja provlači kroz glavu,
možda ipak,
ipak da priznam da si ti pobjedio?
Pitam se, iako nebi nikad pristala na takav poraz
jer jedini pobjednik u ovoj igri sam ja.





Misli,
misli mi kroz glavu prolaze,
dok uhvatim jednu, izgubim drugu
i tako s njima u krug,
jedan začarani krug.
I onda pokušavam da shvatim,
da li sam ja tu zbog svojih misli
ili su misli tu zbog mene.

Ponekad se upitam,
da li sam ja moje misli
ili su misli što čine me,
kako god bilo,
očigledno je da kroje,
kroje mi sudbinu.

Misli se provlače nesvjesno,
svjesno,
stvaraju svjesnu,
nesvjesnu reakciju.

Opet, pitam se,
da li da se borim protiv misli,
kao protiv neprijatelja
ili ipak su mi one najveći prijatelj.

Možda,
možda bi bilo bolje da ih ukrotim,
ali kako nešto ukrotiti kad i sam ne želiš sebi isto.

Možda,
možda bi jednostavno bilo bolje da prihvatim,
i tako krenem dalje,
s mislima, s mislima koje će mi pratiti put.







Riječi,
riječi ponekad iz usta ne izlaze.
A misli,
misli se bore s riječima međusobno kao da su si najgori neprijatelji.

Što bih rekla ili pitanje, što bi prije prešutjela?
Zar sam ja ovdje da šutim?
Upitala sam se,
zanijemila sam,
nisam čula odgovor ni u svojoj glavi.
Jedino što mi je na pameti je zid,
zid koji mi neda da prođem dalje,
Upitam se,
zbog čega?
Zar sam si ja sama postavila nogu,
da se od nju spotaknem...
Vidim sve,
a ne vidim ništa.
Gdje je kraj, a gdje je početak?








Ponekad,
ponekad je dovoljno da se izgubiš..
Izgubiš se među mnoštvo izgubljeni snova kojih se ne sjećaš
ali ipak su tu,
prave ti inspiraciju, kroje ti sudbinu,
A ti..
a ti i dalje ne znaš kuda bi.

Ponekad ti se čini kao da imaš odgovor na sve,
a zapravo znaš da ne znaš ništa,
ali dovoljno je što razumiješ,
no, pitanje je što radiš da nešto promijeniš..
imaš odgovore, nemaš pitanja.
imaš pitanja, nemaš odgovore.
i šta sad?
i šta sad, kad i dalje znaš da ne znaš ništa.
osim, osim što znaš da postojiš.
ali kako, kako će ti to pomoći?
kad si i dalje izgubljen između stotinama pitanja, odgovora i mogućih želja.






dala sam sebe, tebi kojem me nepoznaješ,
nisam očekivala odgovor...
ali iskreno nikada me i nisi razumio
iako sam ti dala odgovore
prečce kojima si me mogao shvatiti
ali nisi
nisi htio...
ne znam,
ili nisi znao
to su ti odgovori
koji mi odzvanjaju u glavi,
s kojima opravdavam tebe, samoj sebi
ali pitam se što nas držalo što nas je spojilo..
mislim da nas sam držala,
jedino ja
jedino ja
koja je jedva sebe držala na okupu
ali ipak sam i tebe stavila u taj film
gdje postojimo
nadajući se da nećemo,
da nećemo doživjeti neslavan kraj.





Ne poznajem te, ali ni ti ne poznaješ mene...
iako više ja tebe pokujšavam shvatiti nego ti mene..
izgubljena sam ali tvoja duša je izgubljenija nego moja.
vjerovala sam ti iako ti nisi vjerovao sebi a zapravo isti smo...
samo moja je duša iskrenija a tvoja je više prošla,
ali s moje perspektive gledišta ne zamjeram ti
ali,
ali zamjeram ti to što smatraš i smatrao si da ja ne shvaćam tebe
ali shvaćam te više nego što ti misliš,
nego što shvaćaš sebe,
iako sve mi govori
ja opet drugačije
jer vjerujem u tebe
ali sve tvoje pokazuje suprotno...
iako vjeruj mi draže mi je vjerovati u tvoju iluziju koju si mi prodao
a ja sam je bez problema kupila
ali daj shvati prihvatila sam te takvog kakav jesi
što će rijetko tko....
ti si htio promijeniti mene zbog sebe
a ja sam tražila tu promjenu jer si je prepoznao u meni i ja sam je prihvatila
i uspio si ali nemogu vjerovati
da si uspio.
hej uspio si ali isto tako nemogu vjerovati da si odustao...
baš si me zamislio
vrijedili se mijenjati zbog nekoga,
ali nisam se ja promijenila zbog tebe,
već zbog sebe
ali zašto opet na ovom putu se osjećam izgubljeno...
zar ti toliko malo značim....






S vremenom uvidiš tanku crtu
između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju,
s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas
jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu,
umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan, i da uistinu vrijediš.
I tako učiš, učiš… I svakim danom učiš…
S vremenom naučiš da biti s nekim
zbog bolje budućnosti,
znači da ćeš se kad-tad poželjeti vratiti u svoju prošlost.
S vremenom naučiš prepoznati tko je u stanju voljeti te
sa svim tvojim manama, bez želje da te mijenja,
i tko ti može pružiti svu sreću koju želiš.
S vremenom naučiš da je pravih prijatelja malo
i tko se ne bori za njih, prije ili kasnije,
naći će se okružen samo lažnim prijateljstvima.
S vremenom naučiš da riječi izgovorene u trenucima bijesa
mogu te povrijediti za cijeli život.
S vremenom naučiš da se svatko može ispričati,
ali praštanje je osobina isključivo velikih duša.
S vremenom shvatiš ako si grubo ozlijedio prijatelja
vrlo je vjerojatno da vaše prijateljstvo nikada neće biti isto.
S vremenom shvatiš da je svako proživljeno iskustvo
sa svakom osobom neponovljivo.
S vremenom shvatiš da tko ponižava
ili prezire drugo ljudsko biće, prije ili kasnije
trpjet će ista poniženja ili prezir u deseterostruko.
S vremenom naučite danas graditi svoj put,
jer sutra možda ne postoji.
S vremenom shvatiš kada forsiraš stvari da se dogode
rezultat bude drugačiji nego što očekuješ.
S vremenom naučiš da nema ni budućnosti ni prošlosti,
postoji samo sadašnjost koja se događa baš u ovom trenutku.
S vremenom ćete uvidjeti da čak i kada ste zadovoljni s onima oko vas,
čeznut ćete za onima koji su otišli.
S vremenom ćeš naučiti oprostiti, moliti za oproštaj, reći da voliš, reći da želiš,
reći da ti je potrebno i reći da želiš biti prijatelj,
jer na kraju života bit će za to kasno i nema više smisla.
Nažalost, samo s vremenom......

Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo







Primjetih, da izgubih sebe, onu koju postojim i trgnuo se natrag u život.

Put kojim hodiš, život.
Život za sobom uvijek nosi svoje prepreke u kojima ćeš početi da sumnjaš u sebe ali važno je da slušaš sebe, svoje srce
Svoje unutarnje ja.

Uvijek će postojati ljudi koji će pokušati uvući se u tvoju glavu i nametnuti svoje razmišljanje, naravno kako njima odgovara, ali ti stani i razmisli.
Budi svoj.
Budi svoj jer te to čini osobom kakav jesi a ne kakav netko želi da

Slijedi svoje srce,
možda nećeš biti sretan i zadovoljan tim putem koji si izabrao i koji ti je suđen ali iz toga puta učiš. Taj put te stvara, ne postoje greške na tom putu jer sve ima svoj razlog kako je.

Sam si svoj stvoritelj.
Učiš da budeš bolji nego što jesi i ne postoji ništa ljepše kad primjetiš, shvatiš i budeš svjestan da si sam zaslužan za to što jesi bez obzira što si koračao trnovit put ispod zvijezda nebeski.

I tvoje su stope zapisane negdje u ovom vremenu.
Nekad budeš primjer a nekad iz primjera učiš. Zato, zato nikad ne osuđuj. Cipele kojima si hodao prošle su od prašnjavog do blatnjavog puta.

Samo budi ono što jesi.
Samo budi svjestan i živ.
Samo budi svoj.

I ne trati svoje vrijeme uzalud i što je najvažnije od svega budi zahvalan.






Godina je duga, dani su predugi a opet mi se čini da sve tako prebrzo proleti, svaki trenutak. Nestao je osmjeh sreće sa moga lica. Jednostavno nemam volje ni snage. Sve se čini tako besmisleno. Svaki dan donese nešto novo, nekakvu sitnicu, sitnica koja te razveseli ali isto tako pobije to svoje značenje. Tako da nema smisla. Ništa nema smisla. A sve ima smisao
....
....
....

Zbog tebe.
Zbog tebe, napustila sam sve normalno,
odlučila živjeti i boriti se za nešto što sam mislila da ima smisla.
Ali vidim da nema, uvijek se sve na isto da uvijek krivim samu sebe zbog toga što mi se događa. A ti si mi dao taj osjećaj krivnje, ne znam da li je to da opravdavaš sebe za nešto ili što? Što je najbolje ti sam, vučeš me u to daješ mi nadu da postoji nekakav smisao a u istom trenutku pobiješ to. Nisam ni na ničemu, baš kao i moj horoskopski znak. Važeš, a izvažeš ravnotežu koja ne vodi nikuda.
JA, ja sam takva da vjerujem u ono nešto nemoguće.
A to je ljubav, vjerujem u nju.
LJUBAV.
Ali, počinjem se pitati zar ona uopće postoji.
Tražiš je, a ne daješ.
Tražiš sve najgore u njoj.
Odbacuješ.
Zar ima to smisla?
Znam, nisam ni ja najbolja. Ali ti..TI! Ubijaš svaki smisao moje ljubavi prema tebi. Znam da nama nije suđeno da budemo kroz naše postojanje po ljudskim načelima zajedno. Ali mi jesmo JEDNO. Kako znaš reći jedna duša a dva tijela. S tobom mi je prekrasno. Obožavam naše razgovore. Kao da se znamo cijelu vječnost, i apsolutno nitko to ne razumije, ni ne tražim ih ali daj se ti potrudi pa shvati me.
Voliš me, a opet ti tako malo treba da mrziš.
Znam, ne mrziš ti mene već mrziš što se ne ponašam onako kako bi ti želio. Pitam se da li bi to bila onda ja kad bi se ponašala kako ti želiš, da li bi me volio zbog mene ili zbog onoga kako se ponašam prema tebi. Vjeruj mi ne želim ja izgubiti sebe. Nema ništa gore kad čovjek izgubi sebe.
Jednostavno nemam utjecaja na svoje ponašanje.
Igram se, volim se igrati.
Igram se sa svojim životom.
Rizik.
Nemoj mi oduzimati i to malo.
Jednostavno, počinjem misliti da život slaže tako svoje puzzle, a i one su protiv nas. A ja trudim se i dalje, protiv njih. Protiv života. Iskušava me, koliko sam spremna. I opet, i dalje uvijek se odlučim za tebe, za nas..ma koliko ne vjerovao u to.
Ne lažem ja tebe, možda malo izmijenim istinu ali nije to iz razloga što imam potrebu te lagati već jer znam i kad bih ti rekla kako je da bi opet dovelo to do nekakvog neslaganja, još gore..a opet isto mi je kako god okrenem. I znam da mi to govori da zapravo nema nikakvog smisla između nas jer jednostavno vidim da ne prihvaćaš... ne prihvaćaš me takvu kakva jesam, nisam najbolja ali nisam ni najgora...
Nije mi nikad bilo jasno, kad ti radiš to što ja tebi radim onda je to uredu, uvijek postoji nekakvo opravdanje a kad ja...onda sam najgora osoba na svijetu. Iskreno, ali ne mislim ništa loše sa svojim postupcima, samo želim biti shvaćena.
Nisam dugo pisala, da...možda s nekim razlogom.
Bojim se svojih misli.
Lakše mi je jednom proći kroz razgovor s njima i zaboraviti ih nego da ostanu ovako urezane, upisane, zapamtite...